Digitalni nomadi

Paleta kulture Podravine i Prigorja

Naivno slikarstvo Hlebinske škole
Plodonosna zemlja i vrijedni ljudi, podravska ravnica, obronci Bilogore, divlji Kalnik, bogata gastro i eno ponuda – dio su raznolikosti Koprivničko-križevačke županije. No, kulturološki fenomen koji se dogodio u Podravini na početku 20.st. nemoguće je zaobići.
Riječ je o Hlebinskoj školi - slikarstvu seljaka-slikara iz Hlebina i okolice u Podravini, na sjeveru Hrvatske. Sve je počelo tridesetih godina prošloga stoljeća s pojavom dvojice podravskih seljaka, samoukih slikara, Ivana Generalića i Franje Mraza. Naivno slikarstvo postaje fenomenom koji je proslavio ne samo Hlebine već i cijelu Hrvatsku diljem svijeta. Danas Hlebinski krug slikara obuhvaća dvjestotinjak imena. Iz Hlebina, naivna umjetnost se proširila po cijeloj Podravini (Gola, Molve, Gornja Šuma, Kloštar Podravski, Koprivnica, Đurđevac).

Seljaci-slikari više-manje su samouki i nemaju akademsko likovno obrazovanje. Sve te umjetnike karakterizira srodna tematika – ponajprije prizori iz svakodnevnog života, život seljaka i zajednice na selu, podravski pejsaži, način individualnog predočivanja vegetacije, tla i neba, običaji i narodna vjerovanja koja su u to vrijeme bila svakodnevica, duhovnost, odnosno vjera bez koje je tadašnji seoski čovjek bio izgubljen, sakralna tematika u opusu nekih slikara itd.

Tipične scene naivnih umjetnika prikazuju život na selu, biblijske ili fantastične scene koje su mješavina stvarnosti i snova, a obilježja takve umjetnosti leže u narativnosti i detaljiziranju pri kojemu svaki detalj ima svoj razlog postojanja u sklopu priče.
Osobna ili intimna priča svakoga naivnog slikara dio je koji se prelijeva na slike, a što je njihov pogled ili spoznaja o svijetu koji ga okružuje ozbiljniji, njegova životna filozofija kompliciranija te cijeli njegov dosadašnji život proveden u siromaštvu i neimaštini, njegove su forme apstraktnije te se njegovo razmišljanje prelijeva na staklo (Kelemen, 1969).

Specifičnost naivnoga slikarstva Podravine, odnosno „Hlebinske škole“, leži u njegovoj tehnici. Naime, naivno slikarstvo ove regije prepoznatljivo je po jedinstvenoj tehnici slikanja uljanim bojama po poleđini stakla, odnosno po obratnoj tehnici slikanja. Utvrđeno je da je slikanjem temperama ili uljem na poleđini stakla omogućeno vrlo precizno izražavanje te dovođenje djela do perfekcionizma, jer glatkoća staklene površine dopušta da se naslikaju i najsitniji detalji – travke, žilice lista, latice cvijeća itd. Isto tako, staklo samo po sebi sadržava luminističku dimenziju te se u djelima naslikanima tom tehnikom otkriva posebna živost i osjećaji u kojima do posebnog izražaja dolazi slikarsko umijeće pri miješanju i dobivanju najrazličitijih tonova boja.
Umjetnici Hlebinske škole prvi su se u modernoj hrvatskoj umjetnosti počeli sustavno baviti tom tehnikom slikanja a najpoznatiji predstavnici su: Krsto Hegedušić, Mirko Virius, Franjo Mraz, Ivan Generalić, Franjo Filipović, Ivan Večenaj, Mijo Kovačić, Ivan Lacković Croata, Dragan Gaži, Martin Mehkek i mnogi drugi.
Ponosni smo što slikanje uljanim bojama na staklu u maniri naive „Hlebinske slikarske škole“ od 2012. godine ima status hrvatskog kulturnog nematerijalnog dobra. Unatoč suvremenim trendovima naivno se slikarstvo uspjelo očuvati. Snaga i ljepota naive je u izvorno podravskom, pomalo nostalgičnom štihu kojeg kistom i dan danas prenose brojni slikari, a posjetitelji mogu u reprezentativnim izložbenim prostorima na području Hlebina, Gole i Koprivnice vidjeti remek djela doajena naivnog slikarstva.